Objavljeno u časopis DHK za književnost umjetnost i društvo Republika u broju za ožujak i travanj 2025., godište LXXXI. (urednik Boris Beck) u cjelini Da ne bude samo štokavski objavio je i dvije priče Božice Brkan – Slika: Trn na Harleyju cirkularu (iz ciklusa Povečane slike) od str. 88. do 93. i Showroom, od str. 93. do 100.
Buka, prašina i dim. Kao da se ruši portalka koja desetljećima još dijagonalno
nadsvođuje glavninu nekadašnje firme pretvorene ni u što. Malo prije okretna
mehanizacija pod trepćućim svjetlima i sirenama neočekivano se uvezla u
zapušteni park, izvan tvorničke ograde. Misleći da su vatrogasci i da negdje
gori, učas se stvorio grozd radoznalca. Skamenjeni, zadrvenili samo su zvjerali
uokolo.
Gibaj, gibaj, upućivali su izvođači radova sve brojnije
kibice, koji su, i ne znajući još što je povod uzbuđenja, snimali mobitelima
dok su jednoruki strojevi gnječili redom najprije krov, pa metalni
nosač po nosač kao da građevini uvrću ruke, od kojih bi većina oljuštena i
posve korodirana odavno popustila da se nisu, kao u zagrljaju, držali u osmerokutu.
Nisu to loše smislili, mislio je bagerist, domišljajući kako da sve u što manje
poteza složi na tlo.
Nisu popadala ni napola razbijena stakla, a vremenu su se dobro odupirali i
karniši s raskošnim zavjesama, po
nekadašnjoj modi sa strane s teškim šarenim draperijama, a u sredini s prozračnim markizetom.
Od namještaja je preostalo vrlo malo, a i to rasparenoga: fotelja One EXHAT, komodica Luka… Made
in nekad vodeća tvornica namještaja, parketa i dizajna.
Gibaj, gibaj, dalje, dalje, uredovali su izvođači spretno ubacujući ostatke
srušene građevine u pripremljene kontejnere po vrstama otpada s imenom vrlo
uspješnih sekundarnih sirovina lokalnoga poduzetnika.
Mogli ste to ljudima podijeliti, ubaci neki lajavi babac. Nekima bi dobro došlo
za sklepati ljetnu kuhinjicu, terasicu, sjenicu ili zamijeniti dotrajali prozor
na verandi. Godinama čuvari nisu nikome dopuštali ni prići. Više nisu ni
znali zašto. Kad bi u paviljonu povremeno zatekli mlade koji su se tu sakrili popušiti
ili pipkati se, podizali bi prijave, objavljivali po lokalnim novinama dok su
još izlazile i po portalima. Navodno su još godinama poslije propasti oko
zaboravljenoga paviljona danju i noću, ne odašiljući sliku više nikamo,
neumorno sve snimale kamere. Dobra marka, njemačka ili japanska: Big Brother
nebrojeno puta presnimavamo preko već snimljenoga.
Gibaj, gibaj, izvođači radova postajali su sve glasniji kako se množila gomilica.
Odjednom jedan od radnika u fluorescentnoj uniformi s kacigom
poleti da zaustavi veliku šaku stroja. Vozač vješto iskoči, pa zajedno zakorače
u mrak i prašinu. Ne vidi se unutra, samo sve glasnija nevjerica bagerista:
Pa čovječe božji, što ti je? Mogao sam te
zgnječiti!
Paaaa? Ne bi me bilo šteta, kao da je u svojoj comfort
zoni čovjek dokono povuče dim, raskravljen na najvećem trosjedu u hrpi
nekad modernih okruglih jastučića što su se bojom i nakon desetljeća odlično
slagali u tonu s apšisanim meblštofom višekratno izašlim iz mode. Vintage,
shabi shick opisali bi u lifstyle magazinu, lupkajući po rukohvatu
prekrivenim slojem skorene prašine. Iznad njega, preko poluodlijepljene tapete
s motivom vodopada, visjelo je nad šumom višejezično Proleteri svih zemalja, ujedinite se! i prvi i posljednji reklamni slogan odavno
prekrštene banke zaustavljen u vremenu Ostvarite svoje snove. Uštedite za
svoje snove.
Uuuu, pa kej to nije naš dišo? Zalelujalo od nekoga mnoštvom kao da je kamen
pao u mirnu vodu i zamreškao je valovima.
Vede? Bome je! A kej je on još živ!? Kibici se počeše naguravati. Svatko hoće vidjeti onoga unutra: oni koji su prepoznali glas, hoće se osvjedočiti da je to stvarno dišo, vede, a oni kojima je nepoznat, htjeli bi vidjeti tko je taj što im je svima zaustavio dan.
A neki su pamtili kako je baš taj u paviljonu već jednom tako sjedio, samo što onda nije ovdje bio svojoj voljom. Kao da nije ni odlazio. Nije ni trebao.
***
Kad je najavljeno čišćenje parka, svi su se u naselju, pa i u okolnim mjestima,
pogotovo oni koji su s firmom vezali glavninu života, međusobno domundžavali ispod
glasa kao da se međusobno nagovaraju hoće li otići pogledati što će naposljetku
ostaviti od parka desetljećima opisivanoga najuređenijim hortikulturnim
objektom u cijelom kraju. U nekim su vremenima prikupljali podatke,
izvorne nacrte i sjećanja radi zaštite povijesne baštine, snimali za
televiziju. Većina je najpredanijih, najzainteresiranijih promatrača bila
odavno ili umirovljena ili na burzi da možda dočeka mirovinu. A rijetko bi se
tko sjetio kad je zadnji put uopće i bio u parku. Kao da im je bilo neugodno.
U mladosti, još nije bilo ni televizije, u park su odlazili na ljubavne
sastanke prije i poslije kina, po dvije predstave dnevno, a subotom i nedjeljom
uz matineju i tri poslijepodnevne. Odavno mladima nije ni za uzeti šut, a
starijima podivljao ni za šetnju. Park oko upravne zgrade giganta, vile za stanovanje isprva vlasnika a poslije
direktora, kina i restorana, hotela-stanova za ledične, samce, godinama je brižno, s gotovo
zaljubljenom predanošću, uređivala zaštitna radionica, četa radnika prethodno isluženih
na teškim pilanskim poslovima da uz reumu, rahitis, išijas više nisu mogli
slagati ni lamelice ni parket u parketari, a kamoli na stroju na normu
prebirati frizer ili daske. Bolesnu bi granu, grm ili drvo uočili i iskrčili,
kao na svojoj okućnici, i prije negoli bi oboljeli i odvezli ih u kompostanu. I
prije negoli je stigla ekologija, dijelili su tko hoće dozorio kompost odvesti
doma u svoje vrtove, pošto bi uredili i osvježili gredice po firmi i po parku,
prije nego što bi mašti prepustili oblikovati figure u svim mogućim bojama i
vrstama, svake godine drugačije, jer bi dijelili i počupane još upotrebljive
biljke i višak flanaca.
Podrazumijevalo se da je park oduvijek bio tu, jer je i vazdazeleno i egzotično
drveće nadživjelio firmu: divlji kesteni, platane, ginko biloba, kanadski javori, breze, žalosne vrbe, japanske
trešnje, grabrova redovito šišana živica… Očigledno je mnogo drveta bilo
posađeno još kada je prije gotovo stotinu godina dioničko društvo odabralo
posve prazno mjesto uz glavnu željezničku prugu i za istok i za zapad, u
središtu velike zemlje i blizu još velikim šumama dozrelimza
eksploataciju. Park je bez svoje hortikulturne čete, jer novi su se vlasnici
usredotočili na core business i otresavši se svega suvišnoga, odavno podivljao
u džunglu, izuzevši uzak dio uza sam ulaz do još jedinoga dijela koji je nešto
proizvodio. Ni obična drva za potpalu već se desetljećima nisu mogla kupiti, a
kamoli povoljno, pa je prvo naselje doseljenika proletera prešlo na plin, a
potom i okolna sela ispražnjena toliko da više nisu bila u stanju rušiti ni
vlastite šumarke koji su ponovno postajali šume. A odavno se prestalo i
prijetiti ako nebuš učil, peš delat na Našičku, u Dip, na plac, pilanu,
parketaru, poslom teškim i slabo plaćenim, ali sigurnim do penzije.
Kako su čistači po zaraslome parku s velikoga krčili ni malo nježnim, teškim
strojevima i komade odvozili kamionima metal, bio…, tako su se gromadi priključivali
i usputni prolaznici. Opreznoodmakavši raslinje samo bi zainteresirano prisjedali
na klupe kojima su odavno pootpadale daske sa sjedala ili naslona, a korozija
im je oglodala metalne dijelove neprepoznatljive boje.Ubrzo bi se
uključili uprisjećanje na prvemajeve, daneoslobođenja, daneustanaka,
danerepublike, danedječjeradosti, cvjetnakorza…
Tko zna hoće li ikad obnoviti i paviljon s namještajem? Trgovački centri
povoljno nude montažne hortikulturne elemente, sve do priručnih bazena, pa mogli
bi urediti, naklapali su. Da ga nisu rastrgali, osmostranični objekt mogao je poslužiti
kao sjenica, mjesni trefpunkt. Nekad bi, dodao je netko. A netko je
uskočio da su tu mogli urediti i muzej, jer općina ionako nema ni jednoga. Ali ni
restoran nisu obnavljali, ambulante se jedva tko i sjećao. Sve su sravnili sa
zemljom. Ne rekoše ni tko ni kad. Najnoviji se gazda svaki dan dovozio iz
Zagreba.
U današnje bi vrijeme to zvali Showroomom, a nekad su zvali izložbenim
salonom. U vrijeme prije interneta tu su dolazili kupci na veliko iz svih
republika i pokrajina i brojnih europskih zemalja uživo opipati i odabrati
namještaj i parket. Sad su radoznalci sjedili uokolo kao u amfiteatru i prisjećali
se kako su, kad su onomad socijalizam umjesto u obećani ipetoljetkama planiranikomunizam pretvarali natrag
u kapitalizam, jednu državu u drugu. Nisu mogli okriviti da je sve uništio rat,
iako je i mnogo njihovih mlađih radnika ratovalo.
Pričalo se kako će radnicima za minuli rad podijeliti našu firmu. Neki su odmah pomišljali na pojedine strojeve ili kombinirane sobe te što bi se moglo s njima, ali posrijedi su bile samo dionice o kojima ništa nisu znali. Pa se onda pripovijedalo kako su si sve to potajice među sobom već podijelili direktori i to samo oni najviši, jer oni su barem znali što bi s tim. Sindikalna delegacija pomišljala je otići sve do Beograda, ili barem do Zagreba, ili u Komitet, pa se usput saznalo kako dugogodišnji dotadašnji generalac uopće nema diplomu šumarskoga inženjera, pa je počelo isplivavati i drugo. Da su samo malo pričekali, ne bi se ni to doznalo, jer se država već raspala, a i prije negoli je zaratilo, generalac je odmaglio. Onamo. Nitko se nije čudio kad su im otamo prestale pristizati klade. I kamionima i vlakovima. Zarastao je i odvojak industrijskog kolosijeka koji je skretao s državne pruge, pa su ga željezničari odmontirali i još dobre šlipere posložili uz željezničku stanicu na kup. Odjednom ni njih više nije bilo.
Dok se na najvišoj razini tražio novi, još podobniji, naš
vlasnik, pokazalo se da će, što se nikad prije nije dogodilo, kasniti i plaća.
Uvijek bi desetoga, ni prije ni kasnije, glavna računovotkinja uzela direktorova
merdžu, i kad im je bio jedini, i sama sa šoferom u dvije torbe iz banke
dovezla gotovinu. Tada još nije bilo ni securityja ni blindiranih
vozila, ali nije ni trebalo, jer se odavno ne dijeli ni gotovina ni papirnati
rezanci, nego e-izvješća. Uglavnom minusi. Onda su ih uvjeravali da samo
malo budu strpljivi, dok ne naplate prodanu robu. A skladišta su već bila prepuna.
Nije da se ne bi našao kupac, ali teško kupac koji bi i platio.
Razjarene jer je izostala i organizirana zimnica sa svinjskim polovicama,
vrećama krumpira i glavicama zelja, sindikalke su se postrojile pred upravom
poput soldata, vikale kako će sad one krojiti svoju sudbinu, pa dan na dan odbijale
proći kroz kapiju.
Nemojte, nemojte, žene, uvjeravaše ih šefovi od najnižih do najviših, dok se, na kraju, kamioni i inozemnih kupaca, koji bi još i dolazili po robu, nisu počeli vraćati prazni, jer ih nije imao tko natovariti.
Dok je vede nekim potencijalnim novim kupcima i
namještaja a možda firme, ulagačima u njihovu budućnost, pokazivao Showroom,
sve ih zaključaše.
Pokazuj, pokazuj, samo ti sad pokazuj dok imaš što,
ciktale su.
Pokazale mi bumo tebi, dovikivale su protestantice.
A da je i htio, nije imao mnogo za pokazivanje, jer se i u namještaju promijenila moda, dok mjesecima nisu uspijevali ni promijeniti postav Showrooma, gdje je još bio izložen teški namještaj od punoga hrasta, kombinirana soba Nada. Sobe su nazivali po radnicama. Ova na kojoj je sad sjedio.
Nemojte, žene, bedesati, govorio im je onda ispod glasa, kao između sebe. Pustite barem gospodu u restoran na ručak, oni vam žele samo dobro, a mene ostavite kao polog da se dogovorimo k’o ljudi.
Ti si naš talac, drugo i ne možeš biti, odvraćale su mu odlučno,
pošto im je dosadilo da se i dalje prave da ga ne čuju kroza debelo staklo. Samo
su odmahivale, sad su već bile Novi nezavisan sindikat, kao: bit ćeš tu, dok ne
isplatiš plaću, smjesta javi financijskom. A nije bilo ni novca ni financijskoga.
Kad su procijenile da su strance dobro izgladnile, pustiše ih na objed. A direktor
je mislio, a mislile su i one, kako će i njega pustiti popodne, do večeri najkasnije.
Kako ni dotad ništa nije riješeno, brižne su mu kuharice donijele večeru iz restorana, ali protestantice im
nisu dopuštale prolaz. Ništa od ostanjaka od objeda za strance, koji je poput
namještaja za izvoz bio nešto kvalitetniji nego za domaće; jest ćeš što i mi,
da vidiš kakav nam napoj kuhate. Kako njemu, kuharice i njima ostaviše pohanac
između dvije šnite kruha, nisu im tražile ni restoranski bon, paimnajaviše da sutra ionako neće skuhati
ni to, jer ni dućan im neće više davati robu na veresiju. Ove samo zagalamiše
kako nije strah najgore što čovjeka može snaći u životu i nastaviše još žešće iskazivati
nezadovoljstvo, te se napokon događaj probio u TV Dnevnik.
Žene, pustimo čovjeka, neće unutra ništa riješiti, utrčao je
netko straga. Nisu puštale, a straga se čulo mrmljanje: babe k’o babe, papskije od pape. Neka se žena ozlojeđeno
razderala iz petnih žila:
Ti baš očeš da mi snemeno rukavice!? Premenili bumo ploču,
dragi moj, premenili, neg kej! Buš ti
onda videl
Vede je telefonirao, svi su vidjeli, još mu nisu isključili
telefon, ali nitko od njegovih pomoćnika nije se više odazivao. Svi su se
razbježali odnijevši i poslove. Njemu su dali otkaz. Po kratkom postupku. Da su
i htjeli raditi, poslova jednostavno više nije bilo. Ni Radnički savjet, koji
je još postojao, nikako nije mogao skupiti kvorum ni da donese odluku o izmjeni
odluke: jedno je vikati u masi, a drugo gledati si oči u oči preko stola.
Ostaviše ga preko noći, postaviše i štrajkašku stražu. On je
otvorio izloženu butelju stranoga viskija, pa on ga je i kupio u djutiću, i
potočio i svojim čuvarima dok su
otvorili izložene šahovske ploče išahirali pušući u ledene prste.
Nije da nisu poslije, skriveni mrakom, došli tajni pregovarači da bi se ispričali i predložili da se ipak
sve zaboravi, da bi bilo najbolje da se svatko vrati svom poslu, jer je sve
obezglavljeno. Vede je, kao da im i nije prestao biti strah i trepet,
samo pustio vrata da se za njima sama zalupe.
Pizdun, rekoše svaki sebi u brk kad se već nisu počastili međusobno.
Kišosnježica se prosula parkom. Pošto su u paviljonu isključili i vodu, i struju, i grijanje, žena mu je uzaludno kumila i molila idući od jedne do druge sindikalke, od nemila do nedraga, napokon otključaše vrata. Njega je hitna odvezla u bolnicu. Stvarno se razbolio. Neko se vrijeme nagađalo i da je i umro, da je nekamo otperjao, pritajio se.
Svi su mislili kako su baš oni pobijedili. Ne bi se ga više sjetili ni prigodice, osim susjede koja je, kad god su se poslije susreli, čula samu sebe kako mu je, dok su se ženske ono kurčile, u zanosu doviknula kako bi ga mogla mam priklati z tupem nožom i kak i njega jeli buju črvi. Nije se sjećala odakle joj je takva prijetnja došla na pamet, nije baš tako ni mislila, niti ju je on čuo, ali nelagoda je ostala.
Showroom je stajao zaključan. Zaboraviše i kod koga je ključ. Najprije je
netko posve navukao zavjese do poda, baš su lijepo padale, dok se nisu same
počele skidati na tlo žabicu po žabicu. A onda je, navodno, netko iznio
namještaj. Kauč po kauč, stol po stol, policu po policu. Fotelju po fotelju.
Nije se vidjelo. Nije se vidjelo niti da su iz parka nestale i drvene skulpture
s ljetne kiparske kolonije, njegova ideja s nekoga inozemnog službenog puta.
Firma se otvarala, pa zatvarala kako su se smjenjivali vlasnici. I futur i
futur drugi već su otišli u aorist, perfekt i puskvaperfekt.
***
I sad, baš kad su dovukli bagere za totalno čišćenje, uskrsnuo opet on u
Showroomu. Kao da mu je to escaperoom.
Bome zgledi kej smrt na dopustu, zgrozi se neka jezičava mršavićava iz
trećega reda.
A kad smo ono štrajkale, baš je bio zgodan, nastavila je druga, motao se rado oko
sukanja.
A i suknje oko njega, nakreveljio se neki biciklistu
trenirci iz drugoga reda.
Nabacivali su se okupljeni, i sami ostarjeli, doskočicama i poskočicama kao
bećarcima u svatovskom kolu. Samo što nikome nije bilo ni do pjevanja ni do
juškanja.
Neki su samo časkom prisjeli, ne preblizu, a neki su se zalijetali
bliže ne bi li prizor s jobovski zgrčenom figurom uzmogli bolje kadrirati u
selfiju. Mreže su se punile brže od obližnjih kontejnera. Kod njih se ionako
nikad ništa zanimljivo ne događa i tko zna kad će im se opet pružiti takva prilika.
Čak su pomišljali da se možda snima neka serija ili show.
Sekundarne sirovine nisu odustajale, raspoređivale su smeće znalački.
Već se i vlasnik dovezao u vizitu tko mu to trati vrijeme. Samo je klimao
glavom kad mu je pogled dohvatio odavno nevažnog igrača zavaljenoga u trosjedu
među jastučićima pod prijetećom šakom njegova stroja. Kad je onomad drug vede
zatvoren sjedio na istom kauču, iako je bio malen, sjećao se kako mu je tata nervozno
hodao ispred paviljona povremeno odlazeći provjeriti da li je još uvijek direktorski
mercedes tu, cijeli, ako bude nekamo morao iznenada odvesti druga direktora. A
što ga je vozio, vozio je. Onda je zakratko vozio novoga gazdu, pa je, kad se u
stečaju sve rasprodavalo, otkupio stari firmin auto postavši prvi taksist u
kraju, prije nego što je organizirao prodaju polovnih auta, pa leasing, dok
unosan posao nije prepustio još poduzetnijem sinu, koji je shvatio da je
zapravo još bolja budućnost u čistoj, zelenoj industriji i sekundarnim
sirovinama.
A na omari u sumraku vede na dogorjelu cigaretu pripali novu. Nekako su
svi očekivali logičan rasplet: da opušak baci na hrpu preostalu od Showrooma
i da sve nestane u plamenu. Da je stvarnost film! Osim mišjih i štakorskih
gnijezda iz kojih su se, ostavši bez zalogaja, i glodavci povukli na rezervne
položaje ne bi imalo više ni što gorjeti. Svi pretrnu kad se starčić uspravi s
trosjeda i opušak odbaci na tlo. I pomno ga zgazi. Kao dok je bio pri snazi.
Negdje u krošnji zagrakne ptić. U filmu bi bio ćuk.
20200122 – 20200211 – 202020317 – 20200402 – 2020421 – 20200424 – 2020026 – 20200427 – 20200714 – 20220119 – 20220815 – 20220908 – 20221020 – 20231023 – 20240703 – 20240725 – 20240802 – 20240805 – 20240806